Zakoračiti u 10. stoljeće na istočnoj obali Jadrana znači ući u svijet magle i sjena. To je vrijeme ispisano tek na pokojem kamenom ulomku, u kontradiktornim zapisima svećenika i u tihim, ali ponosnim tragovima jedne države u nastajanju. Iz te magle izranja ime koje u hrvatskoj povijesti odzvanja posebnom težinom: Stjepan Držislav. On nije samo još jedan vladar u dugom nizu dinastije Trpimirovića.
On je, prema mnogočemu, stvarna prijelomnica. Dok se za Tomislava veže titula prvog kralja, Držislav je čovjek koji je tu titulu formalizirao, dao joj međunarodni legitimitet i, što je najvažnije, osigurao joj priznanje moćnog Bizantskog Carstva. Njegova priča nije priča o epskim osvajanjima, već o vještoj diplomaciji, strpljivoj konsolidaciji i opasnom plesu između divova tadašnjeg svijeta.
Pokušati rekonstruirati njegovu biografiju više je od pukog nabrajanja činjenica; to je pokušaj da se uhvati puls vremena u kojem se Hrvatsko Kraljevstvo borilo za svoje mjesto pod suncem. A Držislav je u toj borbi bio ključni igrač.
Više iz kategorije Vladari
Ključni Zaključci
Prije nego što duboko zaronimo, evo najvažnijih crtica koje definiraju ostavštinu Stjepana Držislava:
- Vrijeme vladavine: Stjepan Držislav vladao je Hrvatskom otprilike od 969. do 997. godine.
- Kraljevsko priznanje: Smatra se prvim hrvatskim kraljem koji je dobio formalno priznanje i kraljevske insignije (znakove vlasti) od vanjske sile, konkretno od bizantskog cara Bazilija II.
- Bizantski saveznik: Njegova vladavina obilježena je snažnim savezništvom s Bizantom. Zauzvrat je dobio upravu nad bizantskom temom Dalmacijom (koja je uključivala gradove poput Zadra, Splita i Trogira).
- Titule: Nosio je carske titule patricija (patricius) i eparha, što ga je činilo visokim carskim dužnosnikom na Jadranu.
- Rat s Bugarskom: Bio je ključni bizantski saveznik u iscrpljujućem ratu protiv moćnog bugarskog cara Samuila.
- Nasljedna kriza: Iako je njegova vladavina bila uspješna, odmah nakon njegove smrti dolazi do katastrofalnog građanskog rata između njegova tri sina (Svetoslava Suronje, Krešimira III. i Gojslava), što je oslabilo državu.
Tko je uopće bio čovjek koji je postao Stjepan Držislav?
Da bismo razumjeli Stjepana Držislava, moramo prvo shvatiti svijet u kojem je rođen. Nije se pojavio niotkuda. Bio je izdanak moćne loze Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i, što je možda još važnije, legendarne kraljice Jelene Slavne. Njegov otac preuzeo je prijestolje u jednom od najturbulentnijih razdoblja ranosrednjovjekovne Hrvatske, vremenu obilježenom unutarnjim sukobima i, čini se, građanskim ratom koji je uslijedio nakon smrti moćnog Tomislava.
Mihajlo Krešimir II. i Jelena proveli su svoju vladavinu (otprilike 945. – 969.) doslovno “krpajući” državu. Radili su na obnovi moći i ugledu kraljevske vlasti.
Stjepan Držislav tako nije naslijedio kaos. Naslijedio je državu koja je bila stabilizirana, ali još uvijek ranjiva. Rođen je u svijetu gdje se moć dokazivala ne samo na bojnom polju, već i u vještim pregovorima s Papom u Rimu, carem u Konstantinopolu i ambicioznim susjedima poput Bugara ili novonastale sile, Venecije.
Zašto je njegova majka, Jelena Slavna, bila toliko važna?
Ne možemo govoriti o Držislavu, a da ne spomenemo njegovu majku. Jelena Slavna nije bila samo supruga i majka; ona je bila ključna politička figura. Kada joj je suprug Mihajlo Krešimir II. umro 969. godine, Stjepan Držislav je još uvijek bio maloljetan.
Jelena preuzima ulogu regentice.
Ona je ta koja je de facto vladala Hrvatskom uime svoga sina. Njezina uloga bila je presudna. U svijetu kojim dominiraju muškarci i ratnici, Jelena je uspjela očuvati mir, stabilnost i kontinuitet vlasti. Njezin najpoznatiji potez bilo je podizanje dviju crkava u Solinu – jedne posvećene Svetom Stjepanu (gdje su pokapani hrvatski kraljevi) i druge posvećene Svetoj Mariji (kao krunidbena bazilika).
Njezin nadgrobni natpis, otkriven u 19. stoljeću, jedan je od najvrjednijih spomenika hrvatske povijesti. Na njemu jasno piše da je ona bila “majka kralja Držislava” (mater regis Dirzisclavi). To nam potvrđuje dvije stvari: prvo, njezinu golemu važnost, i drugo, da je Držislav već u to vrijeme (Jelena je umrla 976.) bio rex – kralj.
Je li Stjepan Držislav doista bio “prvi” okrunjeni kralj?
Ovo je pitanje koje često izaziva rasprave. Zar nije Tomislav bio prvi kralj? Odgovor je, kao i uvijek u povijesti, slojevit.
Da, Tomislav je bio prvi hrvatski vladar koji se nazvao rex (kralj), oko 925. godine. Čestitao mu je i sam papa Ivan X. Tomislav je stvorio moćnu vojnu silu i ujedinio dvije kneževine. Njegova titula bila je neupitna i temeljila se na njegovoj vlastitoj snazi i papinskom priznanju.
No, s Držislavom je priča drugačija. Njegovo “okrunjenje” nije bilo samoproglašenje ili samo papinski blagoslov. Bilo je to nešto mnogo veće u geopolitičkom smislu.
Što je točno značilo primiti “insignije” od Bizanta?
Stjepan Držislav je, za razliku od svojih prethodnika koji su se više oslanjali na Rim, svoju vanjsku politiku vezao uz moćni Bizant (Istočno Rimsko Carstvo). U to vrijeme, carstvo je vodio jedan od najvećih bizantskih careva, Bazilije II. Bugaroubojica.
Bazilije II. bio je usred brutalnog, desetljetnog rata s najopasnijim neprijateljem Carstva – bugarskim carom Samuilom. Taj rat se vodio na Balkanu, a Hrvatska se nalazila točno između dvije vatre.
Držislav je donio pametnu, iako riskantnu, odluku. Stao je na stranu Bizanta. Kao ključnom savezniku u tom ratu, car Bazilije II. poslao mu je kraljevske insignije. To je uključivalo krunu, žezlo, plašt i vjerojatno mač.
Ovo je bila golema stvar.
To nije bila samo simbolika. Bio je to politički čin kojim je najmoćniji vladar kršćanskog svijeta (bizantski car) priznao Stjepana Držislava kao legitimnog, suverenog kralja. Uz to, Držislav je dobio i prestižne bizantske titule “patricija” i “eparha”. To ga je učinilo ne samo kraljem Hrvata, već i najvišim predstavnikom carske vlasti na Jadranu.
Kako je, dakle, izgledala Držislavova vladavina u praksi?
Njegova vladavina, koja je potrajala gotovo tri desetljeća, bila je, prema svemu sudeći, razdoblje mira i prosperiteta za Hrvatsku. Dok su se njegovi susjedi međusobno uništavali, Držislav je gradio svoju državu. Konsolidirao je vlast. Njegova titula, koju potvrđuju kasniji izvori, bila je “kralj Hrvatske i Dalmacije” (Rex Croatiae et Dalmatiae).
To je ključno.
“Hrvatska” se odnosila na kopneni, slavenski dio kraljevstva. “Dalmacija” se, pak, odnosila na bogate, romanizirane, drevne gradove na obali (Zadar, Trogir, Split, Rab…) i otoke. Ti gradovi su službeno bili dio Bizanta (Tema Dalmacija).
Kako je onda on mogao biti kralj i “Hrvatske” i “Dalmacije”?
Tu na scenu stupa njegova titula eparha. Time što ga je imenovao svojim namjesnikom, bizantski car mu je de jure (pravno) dao ono što su hrvatski vladari stoljećima pokušavali dobiti de facto (stvarno) – vlast nad tim gradovima.
Držislav je tako postigao san hrvatskih vladara. Ujedinio je obalu i zaleđe pod jednom krunom. Više nije bio samo “kralj Slavena” koji prijeti gradskim zidinama; bio je njihov legitimni upravitelj, postavljen od samog cara. To je omogućilo procvat trgovine, mirnu koegzistenciju romanskog i slavenskog stanovništva i jačanje kraljevske blagajne. Bio je to diplomatski potez genija.
Njegovo je kraljevstvo u tom trenutku vjerojatno obuhvaćalo područje od rijeke Raše u Istri, preko Kvarnera, Velebita, cijele Like, Krbave i Gacke, Bosne (vjerojatno do Drine) te Dalmacije s većinom otoka.
Koji su bili najveći Držislavovi vanjskopolitički izazovi?
Mir unutar granica bio je moguć samo zbog stalne opasnosti izvana. Svijet Stjepana Držislava bio je definiran jednim golemim sukobom: Bizant protiv Bugarske.
Bugarski car Samuilo stvorio je golemo carstvo koje se protezalo od Crnog do Jonskog mora. Njegov cilj bio je jasan: slomiti Bizant i preuzeti vodstvo na Balkanu. Bizantski car Bazilije II. imao je jednako jasan cilj: potpuno uništiti bugarsku državu.
Držislav se našao stisnut između njih.
Zašto je savez s Bizantom bio mač s dvije oštrice?
Pristajanjem uz Bazilija II., Držislav je osigurao svoje kraljevstvo i dobio upravu nad Dalmacijom. No, time je također automatski navukao bijes cara Samuila.
Samuilo nije bio netko koga se moglo ignorirati.
Oko 986. godine, dok je Bazilije II. bio zauzet na drugim frontovima, Samuilo je pokrenuo masovnu invaziju na Hrvatsku. Njegov cilj bio je kazniti Držislava i eliminirati bizantskog saveznika. Bugarska vojska prodrla je duboko u hrvatski teritorij, paleći i pljačkajući. Stigli su sve do Zadra.
Međutim, Samuilo nije uspio osvojiti ključne utvrđene gradove. Njegova invazija, iako brutalna, na kraju nije postigla strateški cilj. Nije slomio Držislava. Hrvatska je izdržala taj strahoviti udar, što svjedoči o tome da je Držislavova konsolidacija države bila itekako stvarna. Nakon neuspješne opsade Zadra, Samuilo se povukao.
Držislav je preživio. Njegov savez s Bizantom se isplatio. Ostatak svoje vladavine proveo je u relativnom miru, dok je Bazilije II. polako, ali sustavno uništavao Samuilovo carstvo, što je kulminiralo 1014. godine u bitci na Belasici.
Gdje danas pronalazimo dokaze o Stjepanu Držislavu?
Kad govorimo o 10. stoljeću, baratamo s vrlo malo pisanih izvora. To je frustrirajuće, ali i uzbudljivo. Svaki komadić slagalice je dragocjen.
Glavni izvori o Držislavu su:
- Historia Salonitana: Djelo Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Iako pisano stoljećima kasnije, Toma izričito navodi da je Držislav primio kraljevske insignije od bizantskog cara i da se prozvao kraljem Hrvatske i Dalmacije.
- Ljetopis popa Dukljanina: Kontroverzan, ali koristan izvor, vjerojatno iz 12. stoljeća. Spominje Držislava (u tekstu kao “Svetopelek” ili “Stjepan”) i njegovu dugu, mirnu vladavinu od 28 godina te, što je ključno, navodi da je imao tri sina.
- Nadgrobni natpis kraljice Jelene: Kao što je spomenuto, arheološki dokaz koji potvrđuje da je njezin sin bio rex (kralj) Držislav.
Što nam govore kameni ulomci iz Knina?
Ovdje priča postaje osobna. Sjećam se kad sam prvi put, kao student povijesti, posjetio Kninsku tvrđavu. Gledajući s tih zidina na golemo polje i rijeku Krku, pokušavao sam zamisliti kako je taj kraj izgledao u 10. stoljeću. Tada mi je kustos u muzeju pokazao fotografije nekih kamenih ulomaka.
Bili su to dijelovi oltarne pregrade iz crkve u Kninu, tadašnjem središtu hrvatske države. Na tim fragmentima, ispisanim karolinškom minuskulom, jasno se čitaju slova… SLAVVS DVX… (ili REX).
Stručnjaci su prilično sigurni da je riječ o natpisu koji spominje upravo Držislava. Taj komad kamena, taj “goli” dokaz, odjednom je učinio cijelu priču stvarnom. To nije bio samo zapis popa Dukljanina; to je bio fizički trag čovjeka koji je vladao iz tog istog Knina. Ti fragmenti, zajedno s Jeleninim natpisom, materijalni su dokazi koji Držislavovu vladavinu čine jednom od najbolje posvjedočenih u ranom srednjem vijeku. Za više o tim nalazima i kontekstu, vrijedi pogledati što kaže Hrvatska enciklopedija (LZMK) o njemu.
Što se dogodilo nakon Držislavove smrti? Tragedija jedne ostavštine
Stjepan Držislav umro je oko 997. godine, nakon duge i, po svim mjerilima, uspješne vladavine. Ostavio je za sobom kraljevstvo koje je bilo stabilno, međunarodno priznato, teritorijalno ujedinjeno i prosperitetno.
Učinio je sve kako treba. Osim jedne stvari.
Nije jasno osigurao nasljedstvo.
Imao je tri sina: Svetoslava Suronju, Krešimira III. i Gojslava. Čini se da je za života odredio Svetoslava Suronju za svog nasljednika. No, mlađa braća, Krešimir i Gojslav, nisu se s time složila.
Kako je počeo rat između Držislavovih sinova?
Gotovo odmah nakon Držislavove smrti, Krešimir III. i Gojslav dižu pobunu protiv svog starijeg brata. Zemlja je gurnuta u krvavi građanski rat. Trajao je godinama i potpuno razorio stabilnost koju je Držislav tako mukotrpno gradio.
Svetoslav Suronja, tražeći saveznike, okreće se Veneciji. Njegova braća, s druge strane, traže pomoć od bugarskog cara Samuila. Država se raspala po šavovima.
Sva ona postignuća – mir, jedinstvo, prosperitet – nestala su u vatri bratoubilačkog rata.
Tko je najviše profitirao od te slabosti?
Dok su se Držislavovi sinovi međusobno ubijali, netko je sa strane zadovoljno trljao ruke.
Mletački dužd, Petar II. Orseolo.
Venecija je godinama s frustracijom gledala kako Držislav, kao bizantski eparh, kontrolira Jadran. Sada su vidjeli svoju priliku. Godine 1000., pod izlikom “zaštite” romanskih gradova od hrvatskih “barbara” (iako su se sada Hrvati borili međusobno), Petar Orseolo pokreće golemu pomorsku ekspediciju.
Bez jedinstvenog vodstva, hrvatska obrana se raspala. Mletačka flota je, gotovo bez otpora, zauzela Rab, Zadar, Trogir i Split. Otok Korčula se pokušao oduprijeti, pa je bio kažnjen i pokoren. Svetoslav Suronja, ponižen, morao je pobjeći u Veneciju kao izbjeglica.
Petar Orseolo vratio se u Veneciju u trijumfu. Proglasio se “duždom Dalmacije” (Dux Dalmatiae). Sve ono što je Stjepan Držislav postigao – ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije – Venecija je srušila u samo jednom pohodu.
Kakva je onda stvarna ostavština Stjepana Držislava?
Gledajući tragičan kraj, lako je Držislavovu vladavinu proglasiti neuspješnom. Njegovi sinovi su sve uništili. Ali to bi bilo pogrešno.
Nasljeđe Stjepana Držislava nije u onome što je ostalo odmah nakon njegove smrti, već u ideji koju je stvorio.
On je bio taj koji je hrvatsku državu trajno definirao kao kraljevstvo. Nije bio samo plemenski vođa ili regionalni knez; on je bio okrunjeni, pomazani rex, ravan ostalim europskim vladarima.
Drugo, on je stvorio politički koncept “Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije”. Iako je Venecija privremeno preotela obalu, ta ideja o jedinstvu zaleđa i gradova postala je sveti gral svih budućih hrvatskih kraljeva. Petar Krešimir IV. (koji se također zvao “kraljem Hrvatske i Dalmacije”) i Dmitar Zvonimir kasnije će se boriti i uspjeti, upravo na temeljima koje je postavio Držislav.
Držislav je bio majstor diplomacije. Shvatio je da sirova snaga, kakvu je imao Tomislav, nije dovoljna. Uvidio je da se u svijetu careva i patrijarha mora igrati po njihovim pravilima. I igrao je tu igru majstorski. Iskoristio je bizantsko-bugarski rat da izvuče maksimalnu korist za svoju zemlju, a da je pritom ne uvuče u totalno uništenje.
Stoga, dok je Tomislav bio arhitekt sirove snage, Stjepan Držislav je bio arhitekt legitimiteta.
Je li on, na kraju, doista bio “prvi kralj”?
Vratimo se na početak. Tomislav je bio prvi rex. Ali Stjepan Držislav bio je prvi okrunjeni i međunarodno priznati kralj od strane jednog carstva. On je taj koji je titulu hrvatskog vladara izdigao iz statusa regionalnog moćnika u status punopravnog europskog suverena.
Bez Tomislavove snage, Držislav ne bi imao što nadograđivati. Ali bez Držislavove diplomacije, Tomislavova tvorevina možda bi ostala tek povijesna epizoda, “kraljevstvo jednog čovjeka”.
Stjepan Držislav je osigurao kontinuitet. On je taj koji je dokazao da Hrvatsko Kraljevstvo nije slučajan incident, već trajna politička činjenica. Iako je njegova priča i dalje obavijena sjenama 10. stoljeća, njegova ostavština – ideja okrunjenog kraljevstva koje spaja obalu i planine – svijetli kao temelj cjelokupne kasnije hrvatske državnosti.
Često postavljena pitanja
Tko je bio Stjepan Držislav i zašto je njegov značaj važan u hrvatskoj povijesti?
Stjepan Držislav bio je hrvatski kralj od 969. do 997. godine, poznat po formalizaciji kraljevske titule, međunarodnom priznanju od Bizanta te diplomatskom umijeću, čime je postavio temelje hrvatske državnosti.
Koje su glavne odlike vladavine Stjepana Držislava?
Njegova vladavina obilježena je savezništvom s Bizantom, osiguranjem teritorijalnog ujedinjenja te prisvanjem kraljevske titule i titula carskog značaja, kao i održavanjem mira i konsolidacijom vlasti.
Kako je Stjepan Držislav uspio dobiti kraljevski status od Bizanta?
Dobio je kraljevske insignije i titulu od bizantskog cara Bazilija II. kao politički čin priznavanja njegove legitimnosti, čime je njegov položaj podignut na europsku razinu.
Koje izazove je imao Stjepan Držislav u vanjskopolitičkom djelovanju?
Njegov glavni izazov bio je sukob između Bizanta i Bugarske, posebno invazija bugarskog cara Samuila, koja je testirala njegovu vojnu i diplomatsku snagu u očuvanju nezavisnosti.
Kakva je ostavština ostala nakon smrti Stjepana Držislava?
Njegova ostavština je u oblikovanju koncepta Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, te u njegovoj diplomaciji koja je osigurala trajnost hrvatske državnosti i temelje budućih kraljeva, te u ideji legitimnosti i jedinstva u Hrvatskoj.
