Trpimir I: Biografija osnivača dinastije Trpimirovića

Kada čujem prezime “Trpimirović”, ne mogu si pomoći. Gotovo je refleksno. Vraća me u školske klupe, u one dane kad je povijest bila samo niz imena i godina na ploči. Ali jedno je ime uvijek odzvanjalo snažnije od ostalih. Ne Tomislav, ne Krešimir. Bilo je to ime Trpimir I. Možda zato što zvuči tako… temeljno. Kao korijen. I upravo to on i jest.

Sjedio sam na kavi prošli tjedan, pripremajući se za ovaj tekst, i shvatio: mi zapravo pričamo o čovjeku koji je pokrenuo sve. O osnivaču dinastije koja će definirati Hrvatsku. Ali tko je on zapravo bio? Idemo zajedno otkriti čovjeka iza mita, kneza koji je u mračnom 9. stoljeću upalio svjetlo.

Prije nego što zaronimo duboko, evo što apsolutno morate znati o ovom nevjerojatnom vladaru.

Više iz kategorije Vladari

Petar Svačić

Knez i neovisnost Hrvatske Branimir

Ključni Zaključci

• Osnivač dinastije: Trpimir I je eponimni osnivač dinastije Trpimirovića, koja je vladala Hrvatskom s prekidima gotovo dva stoljeća.
• Prvi “Knez Hrvata”: U svojoj Povelji iz 852. godine, on je prvi hrvatski vladar koji se naziva “Dux Chroatorum” (Knez Hrvata), što je ogroman korak u definiranju državne i nacionalne svijesti.
• Vojni pobjednik: Uspješno je ratovao protiv Bugarskog Carstva, tada jedne od najvećih sila u regiji, i obranio neovisnost svoje kneževine.
• Diplomat i graditelj: Vješto je balansirao između moćnih Franaka i Bizanta. Uveo je benediktince u Hrvatsku i osnovao prvi benediktinski samostan u Rižinicama.
• Pravni utemeljitelj: Njegova Povelja nije samo politički dokument, već i prvi sačuvani pravni spis jednog hrvatskog vladara, koji dokazuje organiziranu vlast, dvor i administraciju.

Tko je zapravo bio Trpimir I? Više od pukog imena u udžbeniku

Da bismo shvatili Trpimira, moramo shvatiti svijet u kojem je živio. A taj je svijet bio kaos. Pričamo o sredini 9. stoljeća. Europa je stisnuta. Karlo Veliki je već mrtav, a njegovo se golemo carstvo raspada na tri dijela. S istoka prijeti moćno Bugarsko Carstvo. S juga, Saraceni (Arapi) pljačkaju obale Italije i Jadrana. Bizant, vječno carstvo, pokušava zadržati svoje dalmatinske gradove (Zadar, Split, Trogir…).

U tom divljem svijetu, negdje u zaleđu Splita, na scenu stupa čovjek. Nije kralj. Nije car. On je knez (dux). Naslijedio je vlast od kneza Mislava oko 845. godine. Imao je jedan zadatak: preživjeti.

Ali Trpimir I nije želio samo preživjeti. Želio je graditi.

Naslijedio je kneževinu koja je formalno bila pod vlašću Franaka, točnije, franačkog kralja Lotara I. Ali ta je vlast bila više na papiru nego stvarna. Trpimir je to znao. Koristio je tu “labavu uzicu” da stvori nešto svoje, nešto trajno. Njegova vizija nadilazila je puko plemensko vođstvo. On je vidio državu.

Odakle je Trpimir došao? Zagonetka njegova podrijetla

Ovo je jedno od onih pitanja na koja povjesničari obožavaju davati oprečne odgovore. Istina je? Ne znamo pouzdano. Ono što znamo jest da je naslijedio kneza Mislava. Je li mu bio sin? Rođak? Ili je vlast preuzeo na neki drugi način? Izvori šute. Mislav je bio taj koji je premjestio sjedište vlasti bliže Bizantu, iz Nina u Klis, i sklopio mir sa Splitom. Trpimir je tu mudru politiku nastavio i nadogradio.

Ono što je sigurno jest da Trpimir nije počeo od nule. Naslijedio je vojnu silu i osnovnu administrativnu strukturu. Ali tek je u njegovim rukama ta glina postala čvrsta posuda. Njegovo podrijetlo možda jest maglovito, ali njegova su djela sve samo ne to. Ona su jasna, glasna i odjekuju do danas.

Kako je Trpimir I osigurao svoju vlast u ‘Zemlji Hrvata’?

Vlast se u 9. stoljeću nije dobivala na izborima. Osvajala se i čuvala mačem, mudrošću i savezima. Trpimir je majstorski koristio sve troje. Prvo, shvatio je da mu treba središte. Mjesto moći.

Njegov dvor nije bio samo šator. Bio je to organizirani sustav. Trpimir I je oko sebe imao vijeće savjetnika, županâ (upravitelja regija) i dvorskih kapelana. To znamo iz njegove Povelje, gdje spominje “sve župane moje”. To dokazuje da nije bio samo “prvi među jednakima”, već stvarni vladar s hijerarhijom ispod sebe. On je ubirao poreze. Vodio je vojsku. Sudio je.

Zašto je Klis bio toliko važan za rane hrvatske vladare?

Ako ikada posjetite Dalmaciju, molim vas, idite na Klis. Prošlog ljeta stajao sam na toj tvrđavi, s vjetrom koji je nosio miris mora. Pogled puca na čitav Split, na Kaštelanski zaljev, na otoke. U tom sam trenutku shvatio. Nije teško zamisliti Trpimira kako stoji na istom tom mjestu.

Klis nije bio samo tvrđava; bio je poruka.

Smješten na stijeni, kontrolirao je jedini pravi put iz zaleđa prema Splitu, tada najvažnijem bizantskom gradu u regiji. Tko je držao Klis, držao je Split “u šaci”. Trpimir je s te visine mogao nadgledati bizantske susjede, ali i trgovati s njima. Bila je to savršena lokacija za njegovu prijestolnicu: dovoljno blizu civilizacije za diplomaciju i trgovinu, a dovoljno neosvojiva za obranu. S Klisa, Trpimir je projicirao moć.

Kakav je bio Trpimirov odnos s moćnim susjedima?

Ovdje vidimo Trpimirovu genijalnost na djelu. Njegova vanjska politika bila je poput plesa na žici. Morao je balansirati između tri goleme sile: Franaka na zapadu, Bugara na istoku i Bizanta na obali.

Greška u koracima značila je uništenje.

Jesu li Trpimir i Franci bili prijatelji ili suparnici?

Službeno, Trpimir I bio je vazal franačkog kralja Lotara I. Ali ovo je bio vrlo pragmatičan odnos. Trpimir je priznavao Lotarovu “vrhovnu vlast” (suzerenitet), ali je zauzvrat tražio jedno: da ga puste na miru. I Lotar je to činio. Bio je prezauzet borbama s vlastitom braćom da bi se brinuo o nekom dalmatinskom knezu.

Ova ga je situacija oslobodila. Bio je autonoman u svakom pogledu. Sam je vodio ratove, sklapao mir i, što je najvažnije, upravljao svojom zemljom. Ta formalna veza s Francima čak mu je bila i korisna. Davala mu je određeni legitimitet u očima drugih vladara i, što je ključno, držala je Bizant podalje od pokušaja da ga pokori. Bio je to politički majstorski potez.

Kako je Trpimir pobijedio Bugare i što nam to govori?

Ovo je vjerojatno njegov najveći vojni uspjeh. Sredinom 9. stoljeća, Bugarsko Carstvo pod kanom Borisom I bilo je na vrhuncu moći. Širili su se na zapad i došli u sukob s Trpimirovom Hrvatskom, vjerojatno negdje na granici u Bosni. Boris, uvjeren u svoju nadmoć, pokrenuo je invaziju.

Bio je to ogroman rizik za Trpimira.

Ali Trpimir I nije pobjegao. Suočio se s bugarskom vojskom i, prema zapisima, potpuno je porazio. Izvori kažu da je Boris bio prisiljen sklopiti mir i vratiti se u Bugarsku “ništa ne postigavši”. Ovo nije bila mala čarka. Bila je to odlučujuća pobjeda. Tom je pobjedom Trpimir poslao poruku svima: Hrvatska nije lak plijen. Ona je sila na koju treba računati. Osigurao je svoju istočnu granicu i stekao ogroman ugled.

Bizant i Saraceni: Kretanje kroz opasne vode Jadrana

S Bizantom je Trpimir imao drugačiji odnos. Nije ratovao s njima. Bizant je držao bogate gradove na obali (Split, Zadar, Trogir, Dubrovnik) i moćnu flotu. Trpimir je trebao te gradove za trgovinu. Ali, postojao je problem. Saraceni.

Arapski gusari u to su vrijeme bili strah i trepet Sredozemlja. Pljačkali su obale, pa čak i napali sam Rim. Kada su bizantske snage krenule u rat protiv Saracena, Trpimir je to vidio kao priliku. Pomogao je bizantskim gradovima u borbi, ali ne kao njihov sluga, već kao saveznik. Sklopio je mir s bizantskim strategom i učvrstio odnose. Trpimir se postavio kao zaštitnik dalmatinskih gradova, čime je svoj utjecaj proširio i na samu obalu. Nije ih osvojio mačem, već diplomacijom i strateškim savezništvom.

Zašto Trpimirovu povelju iz 852. smatramo ‘rodnim listom’ Hrvatske?

Dolazimo do srca Trpimirove ostavštine. Ako je pobjeda nad Bugarima bila njegov mač, Povelja iz 852. godine bila je njegovo pero. I pokazalo se da je pero doista moćnije. Ovaj dokument, sačuvan u kasnijem prijepisu, apsolutno je fascinantan. Sjećam se kad sam ga prvi put čitao (naravno, u prijevodu) na fakultetu. To nije suhoparni pravni dokument. To je prozor u dušu jedne države u nastajanju.

Što točno piše u toj slavnoj povelji?

Povelja je u suštini darovnica. Trpimir I daruje splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Jurja u Putalju i određene posjede. To je lijepo. Ali ono što piše između redaka je ono što mijenja povijest.

Evo ključnih stvari koje nam Povelja otkriva:

• “Milošću Božjom, knez Hrvata” (Dux Chroatorum): BUM. Evo ga. Trpimir se ne naziva knezom Slavena, knezom Dalmacije, ili bilo kako drugačije. On se naziva knezom Hrvata. Ovo je prva, jasna i nedvosmislena upotreba hrvatskog imena u državničkom smislu. On nije samo vođa plemena; on je vladar naroda na definiranom teritoriju.
• Vlastiti dvor i uprava: Kao što sam spomenuo, Trpimir navodi da je odluku donio “u prisutnosti svih mojih županâ”. To dokazuje postojanje dvora, vijeća i teritorijalne organizacije (županija).
• Neovisno sudstvo: Trpimir u Povelji odlučuje o vlasništvu nad zemljom. On je vrhovni sudac u svojoj zemlji. Ne pita ni Franke ni Bizant za dopuštenje.
• Kršćanski identitet: Cijela je povelja prožeta kršćanskom retorikom. On gradi crkve, daruje nadbiskupiju i poziva se na Boga. Time svoju vlast veže uz Crkvu, što je bio standard za sve srednjovjekovne europske vladare.

Ovaj dokument je, bez pretjerivanja, temeljni kamen hrvatske državnosti.

Je li povelja autentična? Vječna rasprava povjesničara

Moram biti pošten i spomenuti ovo. Ne postoji original iz 852. godine. Najstarija verzija koju imamo je prijepis iz 1568. godine (tzv. “Lopašićev prijepis”). Neki su povjesničari, logično, posumnjali u njenu autentičnost, misleći da je možda kasnija krivotvorina.

Međutim, danas velika većina stručnjaka smatra da je Povelja, iako sačuvana u kasnijem prijepisu, u svojoj biti autentična. Zašto? Zato što se savršeno uklapa u sve što znamo o tom razdoblju. Spomenuti likovi, titule, odnosi snaga… sve odgovara sredini 9. stoljeća. Moguće je da je kasniji prepisivač “modernizirao” neke jezične dijelove, ali srž dokumenta smatra se vjerodostojnom. Za mene osobno, dokazi idu snažno u prilog autentičnosti.

Kakav je bio Trpimir kao čovjek? Uvid u njegov karakter

Ovo je najteže. Gledamo čovjeka preko ponora od 1200 godina. Ne postoje njegovi portreti ni osobna pisma. Ali imamo dva traga. Jedan je redovnik bjegunac. Drugi je komadić kamena.

Gottschalkov posjet: Što nam redovnik bjegunac otkriva o Trpimirovu dvoru?

Ova priča je kao iz filma. Gottschalk od Orbaisa bio je franački benediktinac, teolog, ali i “problematičan” čovjek. Propovijedao je učenje o dvostrukoj predestinaciji (da je Bog unaprijed odredio neke za spas, a neke za prokletstvo), što je Crkva osudila kao herezu. Bježeći od svojih progonitelja, Gottschalk se sklonio… pogađate… na dvoru kneza Trpimira.

Proveo je tamo neko vrijeme (između 846. i 848.) prije nego što je nastavio za Bugarsku. O čemu su pričali, Trpimir i ovaj “heretik”? Možemo samo nagađati.

Ali Gottschalk je ostavio zapise. U njima Trpimira naziva “kraljem” (rex), što je vjerojatno bilo laskanje, ali pokazuje da ga je doživio kao moćnog, suverenog vladara. Sama činjenica da je Trpimir I ugostio tako kontroverznog intelektualca govori nam dvije stvari:

1. Bio je dovoljno siguran u svoju vlast da primi bjegunca kojeg progoni moćna Franačka crkva.
2. Njegov dvor nije bio samo vojni logor. Bio je to mjesto gdje se raspravljalo i o teologiji. To pokazuje razinu sofisticiranosti koju ne bismo nužno očekivali.

Graditelj crkava: Kako je Trpimir ojačao kršćanstvo?

Trpimir je shvatio ono što su shvatili svi veliki vladari tog doba: država se gradi savezom prijestolja i oltara. Kršćanstvo nije bilo samo vjera; bilo je to ljepilo koje je društvo držalo na okupu. Bilo je to dio europskog identiteta.

Njegov ključni potez? Pozvao je benediktince.

Benediktinci su bili “specijalne postrojbe” ranog srednjeg vijeka. Bili su pismeni, organizirani, vrijedni i vrsni graditelji i poljoprivrednici. Osnovali su prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, u Rižinicama, tik ispod Klisa. Dao im je zemlju i zaštitu. Zauzvrat, oni su širili pismenost, kulturu i, naravno, vjeru.

A tu je i taj komadić kamena. Sjećam se kad sam prvi put vidio fotografiju tog ulomka. Arheolozi su u Rižinicama pronašli kameni zabat s uklesanim natpisom: “…PRO DUCE TRPIM(IRO)…”. (Za kneza Trpimira). Naježio sam se. To nije apstrakcija. To nije priča. To je… potpis. Fizički dokaz njegove prisutnosti, njegove pobožnosti i njegove titule. Klesan u kamenu.

Kako je Trpimir postao ‘otac dinastije’?

Trpimir I nije samo osnovao dinastiju; on joj je dao ime. Upravo zato što je njegova vladavina bila tako uspješna, tako formativna, njegovi su se nasljednici ponosno nazivali “Trpimirovićima”. To ime postalo je brand. Bilo je to jamstvo legitimiteta.

Imao je tri sina koja znamo po imenu: Petra, Zdeslava i Muncimira. Oni će, zajedno sa svojim potomcima, vladati Hrvatskom i dovesti je do statusa kraljevstva. Iako nije bio prvi knez, bio je prvi čije je ime postalo sinonim za hrvatsku krunu. Svi kasniji kraljevi, od Tomislava do Zvonimira, stajali su na ramenima ovog čovjeka.

Da biste saznali više o širem kontekstu tog doba i kako su bizantski carevi vidjeli narode poput Hrvata, možete pročitati djelo cara Konstantina VII. Porfirogeneta, De Administrando Imperio, koje, iako pisano kasnije, baca svjetlo na to burno razdoblje.

Što se dogodilo nakon Trpimira? Nasilni kraj jedne vladavine

Ironično, kraj vladavine ovako moćnog čovjeka obavijen je velom tajne. Trpimir I nestaje s povijesne scene oko 864. godine. Ne znamo kako je umro. Je li umro prirodnom smrću ili je svrgnut?

Ono što znamo jest da je uslijedio kaos.

Na vlast nije došao nijedan od njegovih sinova. Umjesto toga, prijestolje je prigrabio moćnik iz Knina, knez Domagoj. Domagoja su Mlečani u svojim zapisima nazvali “Najgorim knezom Slavena” (Pessimus dux Sclavorum), što nam govori da je bio brutalan i beskompromisan. Trpimirovi sinovi – Petar, Zdeslav i Muncimir – morali su pobjeći iz zemlje. Vjerojatno su našli utočište u Carigradu.

Činilo se da je Trpimirovo djelo uništeno. Ali nije bilo. Sjeme koje je posadio bilo je prejako. Dinastija će se vratiti.

Zašto je Trpimir I važniji nego što mislimo?

Često se fokusiramo na Tomislava kao prvog kralja ili na Krešimira IV. kao “Velikog”. I to je u redu. Ali ja tvrdim da je Trpimir I možda i važniji. Zašto? Zato što je on bio arhitekt. Ostali su bili graditelji koji su nastavili njegov nacrt.

Da se ne lažemo, lako je biti “kralj” kad ti netko prije tebe pripremi teren.

Trpimir I je taj koji je pripremio teren. On je u kaosu 9. stoljeća, okružen divovima, uspio:

1. Vojno se obraniti: Porazio je Bugare i dokazao vojnu sposobnost države.
2. Diplomatski se pozicionirati: Vješto je koristio Franke kao štit od Bizanta, a Bizant kao saveznika protiv Saracena.
3. Upravno se konsolidirati: Stvorio je dvor, administraciju sa županima i postavio prijestolnicu na Klisu.
4. Pravno se definirati: Svojom Poveljom dao je državi pravni temelj.
5. Imenovati se: Prvi je upotrijebio sveto ime: Knez Hrvata.

On nije samo utemeljio dinastiju. On je utemeljio ideju. Ideju o neovisnoj, kršćanskoj, hrvatskoj državi.

Zaključak: Čovjek koji je pokrenuo sve

Kada danas stojite na Klisu, ili kada u muzeju vidite onaj mali ulomak kamena na kojem piše “TRPIM”, sjetite se ovoga. Ne gledate samo u kamen. Gledate u potpis čovjeka koji je imao viziju u doba kad je vizija bila najrjeđa roba. Trpimir I nije samo ime iz udžbenika. On je bio stvarna osoba, od krvi i mesa, vladar koji je u mračnim vremenima donosio teške odluke.

I donio je one prave. Postavio je temelje na kojima će Tomislav kasnije sagraditi kraljevstvo. Bez Trpimira, cijela naša priča bila bi drugačija. On nije samo jedan od knezova. On je bio onaj knez. Osnivač.

Često postavljena pitanja