Zaboravite na trenutak Tita. Zaboravite bijela odijela, cigare s Kube i glamurozne prijeme na Brijunima. Prava moć u bivšoj državi, ona hladna, proračunata moć koja je zapravo pokretala zupčanike, rijetko se sunčala pred kamerama. Ona je sjedila u sjeni, s olovkom u ruci i debelim naočalama na nosu. To je bio Vladimir Bakarić.
Ako ste odrasli u Hrvatskoj sedamdesetih ili osamdesetih, to ime nije izazivalo oduševljenje. Izazivalo je nelagodu. Moj djed, čovjek koji je prošao Sutjesku i Neretvu, nije se bojao Nijemaca. Ali kad bi se na televiziji pojavio Bakarić, on bi nesvjesno utišao ton. “Vidiš ovog,” rekao bi mi jednom, pokazujući kvrgavim prstom na ekran, “ovaj te može izbrisati gumicom. Ne treba mu pištolj.” Ta rečenica mi se urezala u pamćenje. Tito je bio lice revolucije, ali Bakarić je bio njen mozak – i njezina mračna savjest.
Zvali su ga “Svileni”. Neki kažu zbog fizičke krhkosti, neki zbog načina na koji je “svilenim gajtanom” davio političke protivnike. Nije bio glasan. Nije lupao šakom o stol. On je šutio, bilježio i pamtio. I u tome je ležala njegova stravična snaga. Kako je jedan boležljivi pravnik iz Velike Gorice uspio nadživjeti sve svoje rivale i vladati Hrvatskom gotovo četrdeset godina? Ovo nije suhoparna biografija; ovo je pokušaj da shvatimo čovjeka koji je stvorio temelje današnje Hrvatske, sviđalo se to nama ili ne.
Više iz kategorije
Vatroslav Lisinski i Ferdo Livadić
Ključne točke (Key Takeaways)
- Vladar iz sjene: Dok su drugi padali, Vladimir Bakarić je od 1944. do 1983. ostao nedodirljiv na vrhu piramide moći.
- Politički “ubojica”: Njegov uspon počeo je hladnokrvnim micanjem Andrije Hebranga, a zacementiran je rušenjem Hrvatskog proljeća.
- Otac Ustava 1974.: Paradoksalno, čovjek koji je gušio nacionalizam pravno je pripremio teren za hrvatsku neovisnost kroz Ustav iz 1974.
- Intelektualna dominacija: Nije bio vojnik; bio je marksistički teoretičar kojeg se bojao čak i vojni vrh JNA.
- Kompleksna ostavština: Stvorio je modernu SR Hrvatsku, ali je iza sebe ostavio političku pustoš i poslušnički mentalitet.
Tko je zapravo bio taj tihi dječak iz imućne obitelji?
Nije imao radničke žuljeve. Nije znao što je glad. Vladimir Bakarić rođen je 1912. godine u Velikoj Gorici, u finoj, građanskoj obitelji. Otac mu je bio sudac. Zamislite tu sliku: dok većina budućih komunista raste u blatu, mali Vlado raste okružen knjigama, u kući gdje se govori tiho i pristojno. Bio je krhak, boležljiv. Takva djeca rano nauče da fizička sila nije njihov teren. Nauče da, ako žele pobijediti, moraju biti pametniji od onih jačih.
Upisao je pravo. Naravno. Ali nije ga zanimalo parničenje oko međe. Njega je fascinirao marksizam. Ne kao parola za mase, nego kao matematika povijesti. Za njega je revolucija bila znanstveni proces, ne romantični juriš. Pridružio se partiji rano, ali uvijek je djelovao nekako… distancirano. Kao da promatra eksperiment.
Jedna anegdota iz studentskih dana, koju mi je ispričao stari zagrebački odvjetnik, kaže da je Bakarić na sastancima SKOJ-a (Saveza komunističke omladine) rijetko govorio prvi. Pustio bi druge da se istrče, da se zapletu u vlastite strasti, i onda bi na kraju, s par preciznih rečenica, srušio njihove argumente i nametnuo svoj zaključak. Već tada je bio “Svileni”. Već tada je znao da se bitke dobivaju u zadnjoj minuti, hladne glave.
Kako je uspio preoteti Hrvatsku karizmatičnom Andriji Hebrangu?
Ratne godine su ključne. Tu se lome karakteri. Godina je 1943., 1944. Glavna faca u Hrvatskoj nije Tito, nego Andrija Hebrang. Hebrang je narodni čovjek, prgav, glasan, zagovara “hrvatski put”. Ljudi ga vole. On se ponaša kao suveren, trguje s HSS-ovcima, drži do hrvatskih granica.
A gdje je tu Vladimir Bakarić? On je politički komesar. U sjeni. Ne voli Hebrangov stil. Smatra ga “neopreznim”. Ali, pazite sad, Bakarić ne ide u direktan sukob. On zna da je Hebrang prejak u narodu. Zato Bakarić igra igru na drugom terenu – onom prema Titu i Kardelju. Šalje izvještaje. Upozorava na “nacionalistička skretanja”. On je taj crv sumnje koji polako grize Hebrangovu poziciju.
Hebrang je bio čovjek terena; Bakarić je bio čovjek strukture. Kad je Tito odlučio da mu je Hebrang prevelika konkurencija, tko je bio spreman uskočiti? Tko je bio taj sigurni, lojalni birokrat koji neće talasati? Naravno, Vlado.
Preuzimanje vlasti odradili su kirurški precizno. Nema tu herojske borbe. To je bila čista, birokratska egzekucija. Bakarić je preuzeo kormilo SR Hrvatske i odmah okrenuo brod prema čvršćoj suradnji s Beogradom, barem u toj fazi. Je li mu bilo žao Hebranga? Sumnjam. Za Bakarića su ljudi bili potrošna roba u službi Ideje. Ili, točnije, u službi njegovog opstanka.
Zašto mu je nadimak “Svileni” savršeno pristajao?
Ima nešto duboko uznemirujuće u tom nadimku. Svileni. Zvuči mekano, zar ne? Ali probajte prerezati svilu golim rukama. Ne ide.
Pričao mi je otac, koji je cijeli životni vijek proveo u “Radi Končaru”, kako su radnici doživljavali Bakarića. Tito je bio “Stari”, figura oca. Grub, ali pravedan. Bakarić je bio “Onaj gore”. Nisi znao što misli. “Svileni nikad ne viče,” govorio mi je otac dok smo popravljali auto u garaži. “Ako šef u tvornici viče na tebe, to je dobro, proći će ga. Ako te pozove u ured, ponudi te kavom i tiho ti govori… e, onda znaš da si gotov. To je bila Bakarićeva škola.”
Bio je majstor preživljavanja. Kad je 1948. puklo između Tita i Staljina, to je bio potres biblijskih razmjera. Ljudi su nestajali preko noći. Mnogi hrvatski komunisti završili su na Golom otoku jer su krivo procijenili ili rekli krivu riječ. Bakarić? Niti ogrebotina. Odmah se svrstao uz Tita, ali ne s fanatizmom, već s argumentima. Postao je glavni tumač zašto je Staljin u krivu.
Koristio je svoju bolest kao oružje. Imao je dijabetes, probleme s probavom, svašta nešto. Ali, zanimljivo, te bolesti su se uvijek pogoršavale kad bi politička situacija postala riskantna. Treba ići u Beograd na ribanje? “Ah, drug Vlado je u bolnici, šećer mu je skočio.” Tako bi izbjegao prvu liniju fronta, pustio druge da prime metke, i onda se vratio kad se prašina slegne. Genijalno ili kukavički? Vjerojatno oboje.
Je li njegova uloga u 1971. bila najveća izdaja u hrvatskoj povijesti?
Ovo je rana koja još peče. Hrvatsko proljeće. Maspok. Savka i Tripalo. Buđenje nacionalnog ponosa, traženje čistih računa. Cijela Hrvatska je na nogama.
Mnogi zaboravljaju da je Vladimir Bakarić u početku gurao te reforme. On je bio taj koji je godinama govorio da novac mora ostati u republikama. Savka i Tripalo su, na neki način, bili njegovi učenici. Vjerovali su da imaju njegovo zaleđe. Kakva naivnost.
Jedan moj profesor s fakulteta, sudionik ’71., ispričao mi je priču koju nikad neću zaboraviti. Sjedili su u studentskom centru, euforija je bila na vrhuncu. Čekali su vijesti s Brijuna, gdje je Tito pozvao hrvatsko vodstvo. “Bili smo sigurni da će nas Bakarić zaštititi,” rekao mi je, tresući glavom. “Mislili smo, on je naš, on je to zakuhao.”
A onda – šok. Bakarić se okreće. Ne samo da se povlači, on postaje glavni tužitelj. Na onoj poznatoj sjednici u Karađorđevu, on je taj koji zabija zadnji čavao u lijes Hrvatskog proljeća. Zašto? Jer je shvatio da je Tito prelomio. Da su tenkovi spremni. I između svojih “učenika” i svoje fotelje, Svileni nije razmišljao ni sekunde.
Izdao ih je hladno, bez treptaja. Nakon toga, u Hrvatskoj je nastala tišina koja je trajala gotovo dvadeset godina. “Hrvatska šutnja”. A tko je bio dirigent te tišine? Opet on.
Krije li se u Ustavu iz 1974. njegovo iskupljenje?
Povijest voli ironiju. Čovjek koji je srušio maspok, tri godine kasnije donosi Ustav koji ostvaruje većinu ciljeva tog istog maspoka. Vladimir Bakarić je glavni arhitekt Ustava iz 1974. godine.
Radio je na tome opsesivno, zajedno s Edvardom Kardeljem. Sjedili su danima, cjepidlačili oko svake riječi. Zašto? Bakarić je bio uvjeren da Jugoslavija može opstati samo ako republike budu praktički države. Nije to radio jer je bio veliki hrvatski domoljub u današnjem smislu riječi. Radio je to jer je bio marksist koji je vjerovao da centralna država mora odumrijeti.
Taj Ustav je dao Hrvatskoj pravnu podlogu da 1991. kaže “Doviđenja”. Badinterova komisija je 1991. rekla: “Da, po Ustavu imate pravo na neovisnost.” Zamislite to. Milošević je vrištao da je taj Ustav grobnica Jugoslavije. I bio je u pravu. Bakarić je, možda i ne htijući, postavio tempiranu bombu pod temelje države koju je sam gradio. Je li to bio njegov tihi, dugoročni plan? Ili samo splet okolnosti? S njim nikad niste znali.
Kakav je bio privatno, kad se zatvore vrata vile?
Teško je zamisliti Bakarića u papučama. Ali i on je bio čovjek. Imao je svoje strasti. Za razliku od Tita koji je volio lov, žene i glamur, Bakarić je bio, recimo to blago, dosadan.
Volio je viski. Volio je šah. Volio je teorijske rasprave. Imao sam priliku pričati s jednom gospođom koja je radila u kuhinji vile Weiss na Prekrižju, gdje je Bakarić često boravio. Rekla mi je nešto zanimljivo: “Drugi su znali biti bahati, pijani. Bakarić nikad. On bi došao u kuhinju, pristojno pozdravio, pitao što ima za jelo. Ali nikad te nije gledao u oči. Gledao je negdje pored tebe.”
To je ta distanca. Čak i privatno, bio je neuhvatljiv. Nije imao bliskih prijatelja. Imao je suradnike i poslušnike. Njegova supruga, Marija, također je bila visoko pozicionirana, ali o njihovom privatnom životu se malo znalo. Živjeli su u nekoj vrsti sterilnog mjehura moći. Nije skupljao vile kao neki drugi funkcioneri, nije gomilao bogatstvo. Njemu je moć bila afrodizijak, ne novac. Biti onaj kojeg se pita – to mu je bilo dovoljno.
Bio je i strastveni amaterski agronom. Obožavao je govoriti o poljoprivredi, o kukuruzu, o prinosima. Zamislite apsurd: najmoćniji čovjek industrijske Hrvatske koji satima drvi o sortama pšenice dok direktori tvornica kolutaju očima, ali moraju slušati i kimati. To je bila njegova moć. Mogao te natjerati da slušaš o kukuruzu tri sata i da se praviš da ti je to najzanimljivija stvar na svijetu.
Što je ostalo nakon “Svilenog”?
Umro je 1983. godine. Tito je već bio mrtav. Jugoslavija je počela pucati po šavovima. Bakarić je otišao onako kako je i živio – relativno tiho, usred bolesti.
Ali pogledajte oko sebe. Današnja Hrvatska još uvijek, na neki čudan način, nosi njegov DNK. Politički mentalitet u kojem se ne talasa, u kojem se čeka mig “odozgo”, u kojem je važnije biti u dobroj stranci nego biti sposoban… zvuči poznato? To je Bakarićevo nasljeđe. On je stvorio sustav negativne selekcije. Maknuo je sve koji su mislili svojom glavom (poput ekipe iz ’71.) i okružio se poslušnicima. Kad je on umro, ti poslušnici nisu znali što bi sa sobom. I zato nas je kaos devedesetih dočekao tako nespremne.
S druge strane, granice današnje Hrvatske su granice koje je on branio (na svoj način). Ustavni temelj je njegov. Industrijalizacija, urbanizacija gradova poput Zagreba, Splita, Rijeke – to se dogodilo pod njegovom palicom. Ne možemo ga samo prekrižiti.
Zaključna misao: Heroj ili grobar?
Pa, tko je onda na kraju bio Vladimir Bakarić?
Ako pitate desničare, bio je izdajica i komunistički diktator. Ako pitate stare ljevičare, bio je pragmatičar koji je spasio Hrvatsku od srpske dominacije. Istina? Istina je vjerojatno negdje u onoj sivoj zoni koju je on najviše volio.
Bio je briljantan um, to mu nitko ne može osporiti. Ali bio je um bez srca. Političar koji je razumio mehanizme moći bolje od ikoga na ovim prostorima, ali nije razumio (ili ga nije bilo briga) za emocije svog naroda.
“Svileni” nas je naučio jednoj surovoj lekciji: u politici ne pobjeđuju najglasniji, ni najhrabriji. Pobjeđuju oni koji su spremni čekati, koji znaju šutjeti i koji nemaju milosti kad se ukaže prilika. Možda ga ne volimo, možda ga se sramimo, ali Vladimir Bakarić je neizbrisiv dio našeg identiteta. On je onaj strogi, hladni ujak iz prošlosti o kojem se na obiteljskim ručkovima ne priča, ali čija slika još uvijek visi negdje na tavanu i promatra nas kroz prašnjave naočale.
Za one koji žele kopati dublje po ovim mračnim hodnicima povijesti, Hrvatska enciklopedija nudi suhe činjenice, ali za pravu sliku… za pravu sliku morate čitati između redaka, baš kao što je Bakarić radio cijeli život.
Često postavljena pitanja – Vladimir Bakarić
Tko je bio Vladimir Bakarić i kakvu je ulogu odigrao u povijesti Hrvatske?
Vladimir Bakarić bio je ključna figura u povijesti Hrvatske, poznat kao mozak bivše države, koji je od 1944. do 1983. ostao na vrhu moći i formirao temelje današnje Hrvatske, često ostajući u sjeni.
Zašto je Bakarić bio dobio nadimak ‘Svileni’ i što on simbolizira?
Nadimak ‘Svileni’ odražava njegovu kejkavost i suptilni stil vladanja, kao i njegovu sposobnost da boli i vlada putem tihih, nevidljivih metoda, poput ‘svilenog gajtanovog’ držanja političkih protivnika.
Kako je Bakarić uspio preoteti moć od Andrije Hebranga tokom hrvatskog proljeća 1971.?
Bakarić je usko surađivao s Titom i Kardeljem, šaljući izvještaje i upozoravajući na nacionalistička skretanja, čime je putem političke birokracije i sumnjičavosti uspio preusmjeriti vlast od Hebranga, čineći to kirurški precizno.
Kako je Bakarićeva uloga u 1974. Ustavu utjecala na budućnost Hrvatske?
Bakarić je bio glavni arhitekt Ustava iz 1974., koji je formalno dao Hrvatskoj široka prava, ali je u isto vrijeme postavio temelje za njenu kasniju neovisnost te stvorio pravnu podlogu za odvajanje od Jugoslavije 1991.
Kakvo je Bakarićevo privatno lice i koja su bila njegova osobna interesovanja?
Bakarić je bio jednostavan i distanciran čovjek, više zainteresiran za šah, vijuge i teorijske rasprave, s naglaskom na poljoprivredne teme, te je uživao visok stupanj kontrole nad svakodnevnim životom, ali je bio bez velikih osobnih strasti ili luksuza.
